Radnik na bolovanju? Sumnjivo, Sherloče!

Radnik na bolovanju? Sumnjivo, Sherloče!

Najveći problem privatnih detektiva u Hrvatskoj je prikupljanje podataka, jer iako im je Zakon dao nešto veća prava nego običnim građanima, u praksi to ne funkcionira zbog neusklađenosti s drugim zakonima.

Privatne detektive večina ljudi zamišlja u liku Sherlocka Holmesa ili Herculea Poirota: kao pomalo ekscentrične osobe izoštrena uma, koje iz dosade ili hobija rješavaju misteriozne zločine umjesto diletantskih i ne osobito bistrih policajaca. Stvarnost je, naravno, drukčija, kod nas štoviše posve različita. U Hrvatskoj djeluje između 15 i 20 detektivskih agencija od kojih je večina učlanjena u Udrugu privatnih detektiva, čiji je predsjednik Siniša Patačko, vlasnik agencije PIA. Aktivnih detektiva ima koliko i agencija jer je riječ o tvrtkama koje u pravilu zapošljavaju samo jednu osobu. Stručni ispit za detektiva položilo je više od 60 osoba, no večina njih još su zaposleni u drugim organizacijama (uglavnom policiji) ili su u mirovini. Većina detektiva djeluje u Zagrebu, no jedna je agencija nedavno osnovana u Osijeku, jedna otprije radi u Puli, a dvije su u Splitu. S obzirom na veličinu Hrvatske, Patačko očekuje širenje djelatnosti budući da u susjednoj Sloveniji djeluje više od 50 detektivskih agencija.

Posao privatnih detektiva prije je bio reguliran Zakonom o zaštiti osoba i imovine, što ih je stavljalo u isti koš sa zaštitarima, iako su to posve različiti poslovi. Početkom 2009. detektivi su se uspjeli izboriti za poseban zakon, ali njegova je primjena već nakon godinu i pol pokazala da neke odredbe nisu najsretnije sročene.

Najveši problem Patačko vidi u prikupljanju podataka, što je zapravo ključni dio posla privatnog detektiva. Zakon im je, istina, dao nešto veća prava u prikupljanju podataka od običnih građana (točnije, obvezao je ovlaštene osobe u tijelima javne vlasti da im daju podatke koje inače ima pravo tražiti stranka za koju rade), ali to u praksi ne funkcionira zbog neusklađenosti s drugim zakonima. Referentima je, naime, sigurnije odbiti dati podatke, nego da ih se optuži za postupanje suprotno nekom drugom zakonu, poput Zakona o upravnom postupku. U praksi to znači da detektiv, primjerice, ne može dobiti podatke iz porezne prijave građanina ili o zdravstvenom osiguranju, pa čak ni podatke o prebivalištu ili vlasniku vozila po registraciji. Zakon ih obvezuje na dokazivanje pravnog interesa, što je katkad začarani krug, jer ako detektiv uoči neki automobil tijekom istrage, da bi znao je li mu to od interesa, morao bi znati tko je vlasnik, a da bi doznao tko je vlasnik, mora prethodno dokazati pravni interes.

Stoga Patačko smatra da bi Zakon o privatnim detektivima trebalo doraditi i vjeruje da u MUP-u, kao resornom ministarstvu, postoji dobra volja da se to i učini. Jedan od prijedloga je da se detektivima da prioritetni pristup podacima jer se eventualne zloporabe ionako mogu utvrditi naknadnom provjerom naloga. U dijelu javnosti, pa i među nekim zakonodavcima, kaže Patačko, postoji pomalo iracionalan strah od detektiva koji će tobože pratiti građane na sve strane, iako to nikome od njih nije u interesu niti imaju koristi od toga.

Pratnja ipak jest u praksi vrlo često posao privatnih detektiva, posebno u slučajevima kada poslodavac želi utvrditi i dokazati zloporabu bolovanja. Dokazi koje tako pribave detektivi kada, primjerice, fotografiraju radnika kako miješa beton, a uzeo je bolovanje zbog tegoba s kralježnicom što na sudovima mogu biti presudni u radnim sporovima. Detektivi se često bave i istragama prijevara u osiguranju, slučajevima kopiranja intelektualnog vlasništva i utvrđivanjem stvarnog mjesta stanovanja zaštićenih najmoprimaca u nacionaliziranim stanovima. Uz licencirane privatne detektive, ima i onih koji taj posao rade na crno, no Patačko smatra da im to nije ozbiljna konkurencija, jer onaj tko želi angažirati detektiva zbog nečega što mu treba na sudu, neće angažirati nekoga tko nije licenciran i čiji dokaz na sudu ne vrijedi.

Stranih detektivskih agencija u Hrvatskoj, koliko Patačko zna, još nema, iako neke konzultantske tvrtke rade slične poslove. Ulaska konkurencije domaći se detektivi ne pribojavaju previše, jer je u njihovom poslu socijalni kapital stečen poznavanjem ljudi i lokalnih okolnosti neprocjenjiv. Cijenu usluga privatnog detektiva nije lako formirati, iako na razini njihove udruge postoji dogovor da se sat terenskog rada naplaćuje 200 kuna plus PDV. Ipak, složeniji poslovi ne mogu se svesti na satnicu, pa se cijene formiraju uglavnom ovisno o procijenjenoj vrijednosti prikupljenih podataka.