Privatnim detektivima nikako ne možete pobjeći

Uhođenje nevjernih žena ili muževa samo je mali dio posla privatnih detektiva. Oni prije svega tragaju za informacijom koju netko naruči. Otkrivaju kamo je netko sakrio svoju imovinu, gdje zaista živi, je li na lažnom bolovanju…

O profesiji privatnog detetktiva razgovarali smo sa Sinišom Patačkom, predsjednikom Udruge privatnih detektiva Hrvatske. Patačko je diplomirani kriminalist i vlasnik je Detektivske agencije PIA – Privatna izvještajna agencija, sa sjedištem u Zagrebu. Formalno je jedini zaposlenik, međutim surađuje sa širokim krugom stručnjaka iz različitih struka u Hrvatskoj i izvan nje, jer pokriva cijeli jugoistok Europe. Patačko je detektiv od 2002. godine, a svoju agenciju ima od 2006. godine.
– Važno je prikupiti što više relevantnih podatka, pa kad ih stavim u pravi kontekst, dobijem informaciju na temelju koje moj klijent zna kako postupiti, kako je koristiti. Dakle, podaci su sirovina iz koje mi stvaramo naš proizvod – informaciju. Specijalizirani smo za obavljanje poslova iz domene korporativne sigurnosti. Tu svakako spada i business intelligence kao jedna od usluga koju klijenti traže. Riječ je uglavnom o tvrtkama koje npr. planiraju širenje poslovanja u regiji ili sklapanje nekog ugovora o suradnji te su im potrebne pravodobne i točne informacije radi donošenja odluka. Osim tih usluga, ovdje svakako spadaju i usluge, primjerice, provjere nečijeg boniteta ili poslovanja, istrage o nečijem imovnom stanju (pokretnoj i nepokretnoj imovini – najčešće zbog dugova, kad vjerovnik traži način da se naplati), zatim provjere vjerodostojnosti klijenta i slično. Sve to, naravno, može od mene tražiti i privatni naručitelj. Dobro je napomenuti da je poželjno da se svaka suradnja te vrste odvija u suradnji s pravnom službom tvrtke ili odvjetnikom naručitelja. Na taj način se ostvaruje najbolja sinergija – govori nam Patačko koji ističe kako detektivi moraju poznavati radne procese u tvrtkama raznih profila i djelatnosti kako bi mogli otkriti sigurnosne propuste i pojedince koji ih koriste.
– Temeljem Zakona o privatnim detektivima imamo pravo prikupljati i one podatke koje građani inače ne mogu, recimo preko nečijeg imena i prezimena doznati stanje u zemljišnim knjigama – govori Patačko dok sjedimo uz prigušeno svjetlo u njegovu uredu.
Kad razgovaramo djeluje vrlo smireno, ali odaje dojam osobe u odličnoj fizičkoj kondiciji. U njegovu poslu najvažniji je, kaže, socijalni kapital. Važno je poznavati širok krug ljudi i znati kako doći do informacije. Točnije, šali se Patačko, važno je znati čovjeka koji poznaje čovjeka… Za obavljanje detektivskog posla potrebno je poznavati pravo, kriminalistiku te imati smisla za tehniku (informatiku, fotoaparate, mobitele, uređaje poput GPS-a), a ponekad je potrebno biti i psiholog, naglašava. Dobro je znati da svaki ugovor s klijentom ima i klauzulu tajnosti.

Uljepšavanje životopisa
– Često klijenti žele da istražim stanuje li netko zaista tamo gdje je prijavljen (ne bi li na temelju toga dobio veću naknadu za prijevoz). U tom slučaju riječ je o terenskom radu koji ponekad podrazumijeva pratnju i dokumentiranje fotografijom. Takav posao obično traži stalni rad na terenu u razdoblju dovoljno dugom da se nedvosmisleno može utvrditi da netko zaista stanuje ili ne stanuje na nekoj adresi – govori nam Patačko.
Tvrtke često traže od njega da provjeri je li netko opravdano na bolovanju. Primjerice, neki zaposlenik se svake godine “razboli” u isto doba godine, kad su građevinski i poljoprivredni radovi ili godišnji odmori… Sindikati negoduju zbog takvih praćenja, ali Patačko kaže kako se detektivi drže onoga što im zakon dopušta, a da poslodavci obično imaju dobar razlog kad posumnjaju u nečije bolovanje. Nadalje, naš sugovornik provjerava pojavljuju li se na tržištu krivotvorine nekog proizvoda i odakle je stigao. Također, ponekad mora istražiti i je li istinit nečiji životopis.
– Tu se neću upuštati u to zna li netko zaista engleski ili koliko je informatički pismen, ali mogu doznati je li radio u nekoj tvrtki ili na radnome mjestu kako je naveo u CV-u. Često me tvrtke angažiraju i kad sumnjaju da ih netko od zaposlenika potkrada. U čak devedeset posto slučajeva sumnje se pokažu točnima – kaže detektiv.

Skitam i ne snimam
Zanima nas što sve smije poduzeti u svom radu…
– Prema Zakonu o privatnim detektivima dopušteno nam je obavljati pratnju i fotografiranje, ali samo na javnome mjestu. Videosnimanje nam, nažalost, ne znam ih kojih razloga nije dopušteno, iako bi nam ono puno pomoglo u radu i bržem otkrivanju. Primjerice, takva bi snimka puno bolje pokazala ima li netko, tko je na bolovanju ili traži odštetu od osiguravajućeg društva zbog invaliditeta, zaista ima poteškoće u hodu. Prisluškivati ne smijemo, no imamo dozvolu za držanje i nošenje oružja. Osobno ga rijetko nosim, recimo na noćne terenske zadatke u opasnije dijelove grada i nikad ga, hvala Bogu, nisam morao upotrijebiti. Isto tako, nisam se morao ni izravno fizički sukobiti s nekim. Moj posao je diskretan – govori nam Patačko.
U toj profesiji čovjek nema radnog vremena. Radi se i danju i noću, radnim danom i blagdanom, već prema potrebi.
– Posebno je naporan terenski rad. Možete biti pet, deset sati u autu, a da se ništa važno za slučaj ne dogodi. Može se dogoditi i to da se tražena osoba napokon pojavi, ali vam na prvom semaforu uspije umaknuti na crveno – prisjeća se Patačko slučajeva iz prakse.
Njegov radni dan počinje u sedam ujutro.
– Najprije čitam mailove. Svaki dan pristižu upiti klijenata s najrazličitijim zahtjevima. Tada nastupa analiza slučaja te odabir najboljih tehnika i metode rada koji bi trebali u što kraćem vremenu dovesti do što boljih konačnih rezultata. To je najkreativniji dio mojeg posla, predstavlja izazov i to volim! Ne postoje dva identična slučaja. Kad klijent naruči uslugu, izradim mu ponudu s procjenom očekivanog trajanja posla i troškova. Rad na slučajevima ovisi o njihovoj zahtjevnosti. Jednostavniji mogu trajati od desetak sati (utvrđivanje gdje netko stanuje) pa do mjesec i više dana (zahtjevniji slučajevi koji se obrađuju izvan Hrvatske). S klijentima potpisujem ugovor i punomoć, a u slučaju da moram naknadno, recimo otputovati u Split, dogovaram se s klijentom o dodatnim troškovima – tumači Patačko.
Koji put je suradnja nemoguća pa odbije klijenta.
– Jednom mi je došao čovjek koji se nije želio predstaviti. Pitao sam ga kako ćemo u tom slučaju sklopiti ugovor!? Vrlo je važno tijekom prvog razgovora procijeniti je li klijent iskren, nije li došao sa skrivenim, nečasnim namjerama. Također procjenjujem za što mu podaci ili pratnja koju traži od mene trebaju. Ako zaključim da mu je motiv osveta ili nešto nečasno, ili jednostavno ne želi reći što želi postići, takav posao ne dogovaram. Ima i ljudi koji dođu iskreno, recimo obitelji nestalih osoba. Takvim slučajevima pristupam s posebnom pažnjom i pokušavam što objektivnije prikazati mogućnosti s kojima mi detektivi raspolažemo. Slučajevi nestalih osoba su emotivno jako nabijeni, traže puno truda i vremena, a uspjeh je neizvjestan. Osim toga, obično obitelji rade i neku svoju istragu, što mogu razumjeti, ali pritom ‘kontaminiraju’ svjedoke te nama sužuju prostor za istragu. Dogodilo mi se da je čovjek obišao svu rodbinu i svima je nametnuo svoje mišljenje i viđenje zašto je dotična osoba nestala, pa su, kad smo počeli ispitivati rođake, svi ponavljali isto, točnije njegovo uvjerenje i nismo dobili nikakvu korisnu informaciju – prisjeća se detektiv.
Inače, on savjetuje da kod nestanka osobe to najprije treba prijaviti policiji, ali i detaljno pregledati stvari nestalog, vidjeti što nedostaje, je li ostavljena kakva poruka, na papiru ili negdje drugdje, na Facebooku… Također, je li osoba što tuđe uzela… Treba pitati članove obitelji, susjede i prijatelje, a češljanje terena bolje će napraviti policija ili HGSS. Jedno područje Patačkova rada je i zaštita intelektualnog vlasništva i autorskih prava.
– Tu ponajprije istražujem eventualnu prisutnost krivotvorina na tržištu. Moram utvrditi tko stavlja lažnjak u prodaju, u kojim količinama, koliko je dugo roba na tržištu, po kojoj cijeni i kolika je šteta nastala mojem klijentu. Nadalje, istražujem i prijevare, krađe, prijevare pri osiguranju, ali i anonimne prijetnje te ucjene e-mailom, telefonom, mobitelom i putem pisama. Kad god je to potrebno, upućujem klijente da stvar prijave i policiji, s kojom dobro surađujem. Uostalom, uznemiravanje na taj način sad je i kazneno djelo, a policija gotovo uvijek može utvrditi odakle dolazi poziv ili mail – nastavlja detektiv.

Česte provale u računalne sustave
Često ga angažiraju odvjetnici da nešto istraži, a poslije oni to koriste na sudu. Budući da je ovlašteni privatni detektiv, sve što istraži i dostavi u propisanom elaboratu (tekst, fotografije) ima snagu sudskog dokaza. Vrlo često tvrtke, ali i pojedinci traže od detektiva tzv. protuprislušni pregled.
– Pomoću uređaja koji se zove detektor nelinearnih spojeva mogu lako otkriti je li neka prostorija ozvučena, odnosno postoje li u njoj uređaji za tajno snimanje ili emitiranje zvuka. Koristim najnovije uređaje za kontrašpijunažu, odnosno za otkrivanje pasivnih i aktivnih buba te tzv. skener RF spektra. No uvijek savjetujem klijentima da me kod takvih sumnji ne zovu iz prostorije ili s mobitela za koji misle da se prisluškuje, jer će u tom slučaju onaj tko je postavio prislušni uređaj čuti taj razgovor i ukloniti ga. Ima i sve više provala u kompjutorske sustave. Jednom odvjetniku netko je upao preko routera u računalo i izbrisao sve fajlove, 28.000 dokumenata. Nasreću, uz pomoć mojeg suradnika, informatičkog forenzičara, vratili smo mu sve fajlove i ugradili viši stupanj sigurnosti, čime je moj klijent bio posebno zadovoljan – naglašava Siniša Patačko i dodaje kako sumnji na prisluškivanje zna biti i u krugu obitelji. Recimo, nakon smrti roditelja braća se zavade oko nasljedstva i ne prežu ni od čega.
A što je s omiljenim pitanjem privatnim detektivima – uhode li nevjerne žene ili muževe?
– Ima i toga, ali time se manje bavim, u samo desetak posto slučajeva. Nevjeru stavljam u pravni okvir kao kršenje članka 32. Obiteljskog zakona koji propisuje da partneri moraju biti vjerni. Podjednako sumnjaju i muževi i žene, ali obično se manje od polovice sumnji pokaže opravdanima – kaže detektiv.
Inače, među njegovim poslovima je i tzv. spy-program (špijunski program).
– Svatko može na svoj mobitel ili računalo instalirati program koji bilježi sav rad na tom uređaju. Ako poslodavac ima recimo trgovačke putnike koji rade na njegovim uređajima, ima pravo vidjeti radi li neki od njih ‘u fušu’ ili odaje li poslovne tajne. No prije toga bi trebao donijeti pravilnik o poslovnoj tajni, upoznati s njim radnike i tražiti da ga potpišu. Međutim, većina tvrtki kod nas to nema, pa kad se dogodi povreda tajne, nema pravnog uporišta za djelovanje. Dakle, jedna od osnovnih stvari je definiranje Pravilnika o poslovnoj tajni.
I na kraju pitanje – kako se živi od detektivskog posla u nas?
– Osobno sam zadovoljan, međutim, mislim da uvijek postoji mogućnost nadogradnje i daljnjeg razvoja. Poznato mi je da je nekoliko detektivskih agencija prestalo s radom u Rijeci, Bjelovaru i Osijeku, ali i da ima sve više ljudi koji su položili ispit za detektiva. No svi se ipak ne odlučuju otvoriti tvrtku. Često su to umirovljeni policajci koji, kako bi je otvorili, moraju imati ured, zadovoljiti sve tehničke uvjete i biti u radnom odnosu, dakle ne mogu uz to primati i mirovinu. Stoga je veliko pitanje je li bolje živjeti od policijske mirovine ili ući u neizvjesnu tržišnu utakmicu – zaključio je detektiv Siniša Patačko.

https://revijahak.hr/2018/11/11/privatnim-detektivima-nikako-ne-mozete-pobjeci/?fbclid=PAAabDKI8U65tqw3zbmnyV_bSUJq6NnyeTDET_EVoBYK4lUfzjbzhJzXAVTaE